Neka bude poslednja ali najslađa samo moja,
kud podviknu" nad planinom jeka posta jača
snažnija, ojačana ,a sreća polako kopni klanja se
slobodi golog tela naglo posta bol u nepravdi.
Jesen na moje prozore zakuca zamrači prolaze
kao mala tajna sa kišom donesena,uvijeno u nešto ponizno.
Sam, kao nešto tuđe obećano,kao tuđi planirani odgovor
Sa kišom što rominja , suzom što dotaknu nebo ,
osećaje ravnom meni, nečije misli kao u onome životu,
gde nema granica neka nova lica,nerazumna ismejana.
Zašto mi poklanjaš srce kad nije tvoje, umorno i bez ljubavi.
Sa mržnjom oklevaš,bahata iskrena mladost tinja u tebi,
i taj oproštaj prepun ,nade, zavijuga nestane u nestvarnom odgovoru.
Nešto ljudsko, u hladnoći zasjeni otrgne se nesvesno,
izražaj postane jedno malo zasječeno mesto u duši.
Još nema komentara.
Ostavi komentar, započni diskusiju!