Listam veceras kroz album
slika iz detinjstva. Najveci deo zivota uhvacenog na njima uopste ne pamtim.
Mogao je da se desi bilo kome, ili su mogli da me slazu i daju mi neciji drugi.
Pored mene, na fotografijama su najcesce i moji roditelji. To je mnogo vise bio
njihov zivot, moj otac se svega seca. Puno kasnije naucila sam da je memorija
kao plastelin, svi od nje naprave nesto drugo.
Devojcica na fotografijama izgleda srecna. Na vecini nosi haljinice koje su joj
prekratke, kao da ih je nasledila od mladje sestre kojoj se zurilo da odraste.
Pozira nasmejano, oblo, u masnama i sa razdeljkom po strani. Drzi odraslu ruku
kao da ona nju vodi kroz zivot. Sve u sto gleda je pod njenim ocima ispalo
blistavije nego sto je moglo biti u prirodi. Gledajuci u nju i tudje haljinice,
uvidjam da sam nasledila i svoj zivot. Od te devojcice, i jedne malo vece, pa
jos jedne... Neko ce, po tom redu stvari, dobiti i ovaj od mene. Jos koliko
sutra, prepusticu ga jednoj novoj zeni. Kao da, hodajuci ulicom jednog dana,
naidjemo na nekoga kome treba bas nas zivot, i mi ga damo. U sustini bivstva,
privatna svojina ne postoji.
Na fotografijama, moji roditelji su lepi. I oni izgledaju srecni. Naucila sam
kasnije da nisu bili. Mozda su se smesili tada jer su hteli da za izvestan broj
godina pogledaju u svoja srecna lica i vide u njima sve sto je moglo biti. Ili su mislili da će i oni zaboraviti i da će po tim
osmesima moci ispricati sebi jednu sasvim novu pricu.
Ja trazim pricu koju sam izgubila. I u najsporija vremena, neki od nas ne umeju
da se spakuju za buducnost. Mogla sam da naucim da citam i racunam i par godina
kasnije, da je neko umeo da mi pokaze kako da prebirem po slikama koje cu
poneti sa sobom i šta ostaviti iza. Zaboravila sam srecnu devojcicu u
prekratkim haljinicama, ali sam spakovala sivu rolnu filma koju nikako da
izgubim u nekoj od bezbrojnih selidbi. Izvadila sam i nju veceras, uvek sam
znala gde sam je sakrila. Ako isecem celuloid na kadrove i napravim kolaz na
debelom papiru sa nesto lepka, sa epizodama i protagonistima, pa u sredinu
svakog stavim lice sa fotografija iz albuma mog detinjstva, ili bilo kog
detinjstva, iz svake price smesice se po jedna bezazlena nevinost. Kakav god
bio zaplet i epilog u slikama oko njih, početak je uvek isti: oci velike kao
kuca u kojoj zivi radost gledaju u tebe, svog naslednika. U testamentu kratkih
haljinica i okracalih pantalona postoji samo jedan uslov: ne zaboravi me.
Hvala ti, srpska Kanadjanko!
Ovo je za mnogo starije od mene....Ja sam jos sa masnicama i kratkim pantalonicama...
(y)...(y)
Hvala ti što si nam podelila ovaj tekst i podsetila nas na detinjstvo,jer šta ima lepše od tog životnog doba,čistog i iskrenog,prepunog mašte i igre,prepunog radosti zbog malih i beznačajnih stvari,ljubavi za one koji su bili uz nas i bili nam važni,zbog kojih smo danas to što jesmo, ljudi,spremni za život i za sve što nas čeka.
*ROSE* *HI* *OK* *THUMBS UP* *YES*
Xvala na lepim recima:)