Pišem pjesme ponekad samo radi jednog stiha koji mi se danima vrzma između ušiju. Ponekad je to i cijela strofa. Volim sonet, jer je "zadana" forma... Volim poeziju radi poezije, i umjetnost radi umjetnosti.
Bulaznim, kao po običaju, kad nemam šta da radim, osim da do iznemoglosti taksiram da bih se održao "živim"...
Dakle, dobar dan, Svijete, gdje god bio...
_____________________________________________________
Previše puta u životu su mi rekli da sam "dobar čovjek". To je pleonazam, jer ako čovjek zvuči gordo, i ako biti čovjek nosi ponos, po definiciji kad za nekog kažemo da je čovjek podrazumijeva se dobrota.
Da, postoje trenuci kad poželim da nisam čovjek, ali bez iskušenja nema ni poštenja, pa se i dalje trudim da "zastranjivanja" koja pravim ne budu đavolja.
Odavno se poredim samo sa sobom od prije trudeći se da budem bolji nego onaj koji sam ranije bio. Zato sam i kao taksista svakim danom sve bolji...
____________________________________________________
Drago mi je što sam van Interneta. A krivo mi je što sam van života. Poznajem samo "kancelariju" i krevet... Pokušavam, ne razumijevajući zašto, samo da preživim neizdrživo. Nagrada?! Vjerovatno i za mene važi kao za Rakićevog Vranca
"Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,
ne miriši travu, ne osećaj vir;
nagradu za trude nebo će ti dati:
mračnu, dobru raku, i večiti mir!"
____________________________________________________
Uželio sam se nekih dragih...
Strah me, a imam "talenat" da preživim sve posljedice mojih strahova, da proguram sav besmisao postojanja kad sam prazan, slomljen. Strah me da će i jedan crveni sat se zaustaviti kad "shvatimo", oboje, da nemamo zajedničku, "bolju" budućnost. Ne znam koliko života će tada umrijeti, koliko snova će prestati da se sanjaju, i koliko novih cigli ćemo ugraditi da "zaštitimo" naše svjetove od bola. Kako će to biti uzaludni napori...
____________________________________________________
Svi bi željeli da mijenjaju Svijet, a tako malo njih želi da promijeni Sebe. Ponekad se pitam šta da promijenim kod sebe da bih bio bolji čovjek? I zašto uopšte moram biti bolji? Možda bi promjena na gore bila bolja...
Ponekad poželim da pobjegnem od sebe. Da probudim, na bilo koji način, drugu stranu mene. Kažu svi imamo i Mr. Hajda, i Dr. Džekila... Kako se moj tako dobro "sakrio"? Ili ja uživam, mazohistički, u nemogućem... Ludost je, ipak, privilegija pojedinaca.
Predivno!