Naiđe mi ponekad želja za ponosom. Nasmijem se toj šaljivoj ideji. Ko je bitan, taj i cijeni. Ti daju ponos nama. Izabrali su nas, ovakve, nesavršene, dajući nam savršenstvo. Sve vrste ponosa koje dolaze od ega, skoro i da prezirem. Uništile su toliko ljepote koliko ni sve atomske bombe ovog svijeta ne mogu, niti će moći. Čovjek - kako to asocira na glupost.

Pjevao bih ti o pticama, tačnije orlovima i sokolovima. O lovcima, oštrog vida, čvrstih kandža... O tim velelepnim predatorima koji biraju. Da su i dalje pećinska vremena znam - ukrao bih te od svih, odnio u našu pećinu, i imali bi čopor djece. Šta je drugo sreća u životu ako sreća nije donijeti na Svijet Život sa bićem kojem se bezgranično diviš, koje imbecilno obožavaš. A kad se pitaš radi čega odgovoriš - pojma nemam, eto, tako...

Kako curi pijesak u nekom zamišljenom satu tako nestaju i moje dileme. I ne pitam se da li to sebičnost pobjeđuje. I ne pitam se da li predrasudama ubijam neke druge predrasude. Ne pitam se ništa. Dozvoljavam želji da opstane kao jedina misao, zanosu da bude jedina emocija. Nikada nisam trebao vidjeti tvoje oči kad ih ne mogu gledati zauvijek. Jer to nisu oči, to je Sveti Gral za kojim generacijski ljudi tragaju na pogrešnim mjestima. Ne znam da li su ulaz ili ogledalo duše... Znam da se više i ne opirem zanosu koji me potapa gledajući u njih...

Like! 27