Netko je u jednom čikaškom listu objavio: ima na granici s Balkanom jedna
zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet
opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi
koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a
pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a
nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme često traje
dvanaest sati. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su
novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza
dobila državljanstvo. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne.
Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta
za domaću. Gdje ljudi slave slavu, a psuju Boga. Gdje pametne zbog
nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima. Gdje nepismeni
pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje
vlast prezire građane kao neželjene svjedoke. Gdje se živi od budućnosti,
jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakome smješka, a nitko
nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su
samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje prizivaju diktatora, a
demokraciju smatraju porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja duže
napredovati ako što više nazaduje. Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je
za državu da je takvih sve manje. Normalni svakako nikom nisu potrebni. A i
sam život je najveći paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji
misle da je vrijeme beskonačno, a oni na vlasti besmrtni. Na koju god zemlju
ste pomislili, pogodili ste !!!

Like! 4