Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače! Ne mogu da izdržim dugo ni u pozorištu ni u kinu, jedva sam u stanju da pročitam novine, rijetko kad modernu knjigu, i ne mogu da razumijem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim željeznicama i hotelima, prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i varijeteima elegantnih, raskošnih gradova. Šta traže po svjetskim izložbama, po korzoima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima. Ja sve te radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se hiljade muče i guraju, ne mogu da razumijem, pa sve i da učestvujem u njima. A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I zaista, ako je svijet u pravu, ako je ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi zadovoljni tako sitnim stvarima – u pravu, onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam zaista, kako sam sebe često nazivao, Stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.

Like! 4