Miroslav mika Antic
39, Beograd, Srbija

Vidim te već,

istina – kao u nekoj srebrnoj magli,

ali divno te vidim:

na nogama ti čizme od sedam milja,

u ruci aladinova lampa,

putuješ na onom čudotvornom tepihu

iz 1001 noći,

prelećeš planine i mora

i dižeš se visoko prema zvezdama

možda ti i ne slutiš

koliko volim tvoju tršavu glavu,

detinju glavu koja miriše na sapun

i penušavi aprilski vetar,

glavu u kojoj stanuju samo boje

visoke,

ogromne,

nedostižne,

glavu koja će shvatiti bezmerja

i razdaljine svetlosnih godina,

nerazumljive cifre

i geometrijske krivulje

i hrabrost svemirskih brodova

što će krenuti sutra

na nova nepoznata sunca

ja sam svoja putovanja

protutnjao pod celom

i tu su stali prostori

o kojima i ne sanjaš

četiri ulice tamo

i tri ulice ovamo,

tako sam jednom leteo

čak do kumove slame

dve, tri, pet čaša vina

u restoranu kraj reke,

tako sam beskrajno lebdeo

kroz udaljena sazvežđa

i jedan običan osmeh,

i jedno jesenje veče,

tako sam tražio nove

zlatogrive komete

tako sam sebi našao

i jednu tihu mudrost

od koje rastu krila

zato i hoću samo da te zamolim:

preleti beskonačnost

i pobedi vreme i maštu,

ali nikad ne zaboravi

kako se korača po zemlji

dodirni rukama prašinu

dalekih dvojnih zvezda,

nek ti se damari usklade

sa ritmovima pulsara,

al nikada ne zaboravi

kako se korača po zemlji

jer ljudska srca

zasađena su nisko kao kupine

tu, gde su svici crveni džinovi

našeg malenog kosmosa,

tu gde smo sebi načinili

milimetarske beskonačnosti,

a ipak dovoljno glomazne

da se u njima izgubimo:

ja daleko od tebe

kao alfa kentaura,

ti daleko od mene

kao belo zrnevlje vlasica

pronađi nove svetove

i izatkaj im nebo.

I podari im vazduh

da dišu i da ožive

ali nikad ne zaboravi

kako se korača po zemlji.

samo tako se možemo

jedan drugom približiti

četiri ulice tamo

i tri ulice ovamo,

moja i tvoja čaša piva

u restoranu kraj reke,

i moje iskrene oči

i tvoje iskrene oči

u jedno jesenje veče

detinjasto i roditeljsko,

što je ono prostranstvo

koje hoću da pomirim

između moje i tvoje zvezde.

19 pregleda
 
Komentari
ardin2 24.09.2014

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako...

Zorro 20.12.2011

..које чува милион тајни у мекој белини перја.
Попут лађе,
Велике, беле,
Што плови у снове,
у безмерја...

Поздрав.

Blog
Blogovi se ažuriraju svaka 5 minuta