Kad sam bio mali,otac mi je rekao nešto što nikad neču zaboraviti,"sine,kada si se rodio,čitav svijet je slavio,samo si ti plakao.Živi tako da kada umreš čitav svijet plače dok ti budeš slavio"Danas živimo u vremenu u kome smo zaboravili šta je suština života.Možemo da pošaljemo čovjeka na mjesec,ali nam predstavlja problem da pređemo preko puta i upoznamo se sa novim susjedima.Možemo da ispalimo projektil na drugu stranu svijeta sa savršenom preciznošču ali ne možemo da nađemo vremena da sa dijecom odemo u biblioteku.Imamo Imeil,faks i mobilne telefone da bismo mogli da budemo u kontaktu,međutim ljudi nikada nisu bili više otuđeni jedni od drugih.Izgubili smo svaki kontakt sa ljudkošču.Izgubili smo smisao.Izgubili smo iz vida ono što je najvažnije.I zato vas odmah na početku sa punim poštovanjem pitam, tko če plakati za vama kada umrete? Na koliko drugih ljudi če vaš život ostaviti traga dok ste na ovoj pkaneti?Dali če vaš život imati bilo kakav uticaj na generavije koje dolaze? Kakvo zavještanje čete ostaviti iza sebe? Jedna od lekcija koje sam naučio u životu je sljedeča; ako ne uzmete život u svoje ruke, on če vam iskliznuti.Dani se pretvaraju u nedalje, nedelje u mjesece,mjeseci u godine. Veoma brzo sve je gotovo a vi ostajete skrušeni...

Like!