NA LEPOM PLAVOM DUNAVU
56, Novi Sad, Srbija

NA LEPOM PLAVOM DUNAVU

Bilo je žarko leto. Majka i sin šetali su se novosadskim kejom, koji se tog leta sređivao tako da bude jedan od najlepših kejova na ovoj prelepoj evropskoj reci. Šetali su se tih dana svakodnevno, jer je dečak bio na letnjem raspustu, gledajući kako vredni radnici postavljaju klupe, prave tartan stazu za trčanje, stazu za bicikliste, klupe za šetače koji žele malo da se odmore i uživaju u prelepom pogledu na Petrovaradinsku tvrđavu, besplatnu teretanu, terene za košarku, odbojku, fudbal, tenis, mini-golf... sve što čoveku treba da bi se osećao zdravo i srećno.

Na Dunavu su stalno prolazili brodovi koji su krstarili Dunavom. Bili su to prelepi, luksuzni brodovi, sa svim mogućim pogodnostima koje čovek sebi može da priušti: ležaljkama na gornjoj palubi, fenomenalnoj kuhinji, živim svirkama... prolazili su kroz tada siromašni Novi Sad, i majka je sa tužnom željom posmatrala te srećnike, koji se voze i uživaju. Bilo ih je iz svih zemalja: majka nije znala koja je zastava koje zemlje, a dečak, kome su slike uvek bolje „išle“ nego njoj, čije su oružje i igračke uvek bile i ostale reči, joj je objašnjavao da je ovo zastava ove, a ono zastava one evropske zemlje... Sama je obožavala putovanja. Za nju je to bilo nešto najlepše. Putovala je dosta dok je bila devojka, a zatim ju je crna ruka sudbine odvela u brak sa pogrešnim čovekom, i ostala je sama sa tim dečakom kada mu je bilo samo tri godine.

Ipak, godine su nekako prolazile, dečak je rastao, rane su polako zaceljivale.

Šetali su se, i u jednom trenutku ugledali jedan blistavobeli brod, koji se presijavao kao biser na toplom letnjem suncu. Na njegovoj palubi stajali su ljudi, koji su, većinom u parovima, razgovarali i šalili se... Majka u jednom trenutku ugleda jednog plavokosog čoveka koji je stajao sam. Ona u jednom trenutku, vođena nekim praiskonskim istinktom prijateljstva, podiže ruku i mahnu mu. Dečak pogleda u majku, i, vođen njenim primerom, mahnu mu i on. I nekim čudom, videše kako im taj, potpuno nepoznati čovek, koji je bio toliko daleko da mu lice uopšte nisu razaznavali, koga nikad dotad nisu videli, i možda nikada više i neće, otpozdravlja. Videvši kako i on njima maše, oni se nasmejaše i počeše sve više da mu mašu, a i on je, sav srećan, mahao njima, srećan što, iako je sam, ima kome da maše. I oni su se tada, na neki volšeban, sudbinski način, istog trena zavoleli. Mahali su jedni drugima, dok je brod lagano plovio kroz Novi Sad, zauvek odlazeći. Majka i sin požuriše za brodom, i mahali su čoveku dok god su uspevali da ga prate pogledom. I on je besomučno mahao, nesrećan što odlazi od svoje dugo čekane i napokon nađene ljubavi. Želeo je da siđe, da skoči u vodu, da se otrgne od svih stega koje su ga mučile, da pohrli u susret toj nenadanoj sreći... A kako to da uradi?

Brod je polako odlazio, gubeći se sa vidika. Majka i sin prestaše da mašu i počeše da razgovaraju o nečemu drugom. Ona mu je pričala o njihovoj istoriji, o čarobnim vremenima stare, srećne, Titove Jugoslavije u kojoj se rodila, a mališa je slušao, pričajući joj o tome kako se on na računaru igra ovoga ili onoga. Imali su divan odnos. Ne samo odnos majke i sina, već i drugarski odnos. Dečak je imao glumačkog dara, pa je zasmejavao majku, i pričali su malo na srpskom, malo na engleskom jeziku. Mama mu je oponašala hercegovački naglasak svoje postojbine, a dečak se smejao, i njegov je detinji smeh zabavljao šetače kojih je, kao i uvek kad je vreme sunčano i toplo, na novosadskom keju bilo mnogo.

Išli su kejom malo brže, malo sporije, dok se taj topli letnji dan nije približio sumraku. Počelo je da zalazi sunce, i oni su išli za suncem, koje širilo plamenocrven, magičan zalazak tamo, na kraju keja.

Približavali su se Mostu Slobode i novosadskom „Štrand“-u, legendarnom novosadskom kupalištu, pored koga je majka odrasla i na kom je provela celo svoje detinjstvo i mladost. Kao devojčica, gledala je kako se taj most gradi. Rasla je zajedno s tim mostom, postajala devojka.

Kad stigoše do ulaza u „Štrand“, majka zastade kao ukopana.

Pred njima je stajao plavokosi čovek, sa koferom i šeširom. Smešio se stidljivo, kao dečak u neprilici.

Priđe im, pogleda ih, i pruži im ruku.

I oni njemu pružiše ruku, i pozvaše ga da se prošeta s njima.

Majka i on su se gledali, i, dok su odmicali u susret kraju tog čarobnog dana, oni istinktivno prepletoše svoje ruke. Dečak srećno baci pogled na svoju majku. I ona mu se blaženo nasmeši. Nasmeši mu se i čovek.

I oni odoše sa tog keja.

Bez ijedne izgovorene reči, to troje ljudi postadoše srećna porodica.

50 pregleda
 
Komentari
Ace Grizli 21.03.2015

*HI* *THUMBS UP* *YES*

unans67 unans67 22.03.2015

Hvala i pozdrav za sve vo Makedonija!

princezanemira 21.03.2015

Zaista predivno!

unans67 unans67 22.03.2015

Thank you, Princezo! Napokon da i od tebe dobijem glas!

NinaRichi 24.03.2015

lepo..dirljivo ..i pismeno..
Ne, ne nagalsavam ovo pismeno u bilo kom losem kontekstu, ali je retkost da neko vodi racuna kako o sadrzaju napisanog tako i o pismenosti.
Na yalost, ali je tako..A koliko god tvrdili da je bitno sta je a ne kako je napisano, ne slazem se.Bitno je sve..
Kako ocekivati od drugih da nas postuju ako mi ne postujemo sebe ,svoje poreklo i svoj maternji jezik koji smo potpuno bacili u drugi plan kao nesto nebitno.
Bitno je, kako nije bitno. To je NAS jezik. Jezik koji ucimo od rodjenja, koji treba da naucimo nasu decu.
Ostavljajuci svoj pisani trag treba da negujemo svoj jezik a ne da ga smatramo nebitnim.
Zato, svaka cast na tekstu.
Odlican u svakom pogledu

unans67 unans67 30.03.2015

Hvala ti. I ja isto tako vodim računa o našem jeziku. Engleski nas je toliko preokupirao da su ljudi zaboravili na prisvojnu zamenicu "svoj", npr. jer je u engleskom jeziku nema. Ja sam, inače, jezičarka po vokaciji, ali prvenstveno moraš znati svoj, maternji jezik, pa onda učiti tuđe. Hvala ti na komplimentu.

alojzija 20.03.2015

Woooow....ostadoh bez daha ! Svaka cast ! Predivan kraj ...

unans67 unans67 20.03.2015

Tenk juri veliku mačku, što kažu Englezi! I ja sam ponosna na to kako sam je sastavila! :)

nema 22.03.2015

sjajnooo........

unans67 unans67 22.03.2015

Hvala, hvala, draga frendice iz Njemačke!

Blog
Blogovi se ažuriraju svaka 5 minuta