ČETVRTA LEKCIJA O LJUBAVI
Autobus na liniji 95 ima onu
neobično opširnu trasu od Borče III do MZ „Kozara“ na Novom Beogradu, a možda i
dalje, da normalan čovek za isto to vreme auto-putem stigne od Velike Plane do
Aleksinca. Doduše, nije strašno kad se navikneš da čitaš po autobusima, što
podrazumeva umeće potpunog isključenja sa planete. Umam ja to, vežbalo se. Toga
dana, ne sećam se gde krenuh ali se sećam da sam u 95-icu ušla kod pokojne BIM
Slavije i sela na ono solo sedište preko puta kojeg je sedište za dvoje. Na tom
sedištu, tik preko puta mene, sedela je žena što miriše na mošus. To me
podsetilo na blagougodne osamdesete kada je svaka pripadnica visoke radničke
građanske klase mirisala na mošus, kao statusni simbol. Na kratko sam
zaboravila koliko sam na mošus gadljiva. Žena je zračila dostojanstvom a to se
retko sreće, pogotovo u vozilima GSP-a. Gledala je kroz prozor, brade malo
isturene, i finim, damskim pokretima diskretno sklanjala kestenjasti pramen
kose sa oka. Bi me sramota da zevam, pa uronih nos u knjigu. Na nekoj od
stanica, recimo kod Banije, autobus se poluispraznio, na zaprepast nas,
dugoputujućih. Sedište pored dame ostalo je prazno.
-„Gospođo Ljubinka! Jeste li to vi?“ – prvo sam osetila jaku kolonjsku vodu, pa
miris vetra sa revera postarijeg, tamnokosog muškarca, a onda se zainteresovala
za bariton dostojan jednog Živana Saramandića ali me je opet bilo sramota da
gledam. Ne znam što, obično me ničeg nije sramota.
-„ Vladimire...Kakvo lepo iznenađenje! Koliko se dugo nismo videli? Izvolite,
sedite pored mene.“
Pozvala ga je s takvom lakoćom i ljupkošću kao da ga zove na čaj u svoj
devojački salon, prepun hekleraja i vilerovih goblena, sa mnogo svetlosti i
staramajkom u uglu koja sa stolice za ljuljanje pomno prati razgovor dvoje
mladih, praveći se da veze. Ovoga puta, ta staramajka bila sam ja. Dobro,
smešno je, al ko ga šiša, reših da se posvetim ulozi kad već mogu. Ustvari, ne
bih da mi nisu privukli pažnju upadljivi maniri dvoje poznanika. Tako sam
otprilike zamišljala građansku elitu prestonice između dva rata. Vladimir je
brižljivo seo, Ljubinka se ispravila i popravila kosu.
-„ Zaista mi imponuje što ste me prepoznali. A znate kada smo se sreli
poslednji put? Bogami, davno. Bila sam mnogo drugačija. A vi ste se tako malo
promenili.“
-„ Laskate mi, draga gospođo. Da, odavno vas nisam video. Ima tome ni manje ni
više nego 39 godina.“
-„Toliko?!“
-„ Koje vama nisu učinile ništa nažao, naprotiv. Spazio sam vas još s vrata ali
mi je bilo neprijatno da vam se odmah javim. Uopšte nisam očekivao da ćete vi
prepoznati mene, priznajem da sam sada malo smeten.“
Pogledah ja kroz trepavice, ne mogah da izdržim. Gospodin Vladimir, pomalo
bled, vrlo decentan krio je drhtave ruke ispod kožnih rukavica. Gospođa Ljubinka,
zarumenjena, blago nasmešena, zaboravila je bila da skloni kestenjasti uvojak s
oka. Gledali su se kao dvoje zaverenika koji nisu imali pojma da biju istu
bitku.
Prešli smo Brankov most kad su završili sa uobičajenim pričama o porodičnim i
propratnim dešavanjima iz kojih se ustanovilo da je gospođa Ljubinka razvedena
a gospodin Vladimir udovac. Već sam izmaštala petogodišnji plan za njih dvoje:
smuvaju se, venčaju i žive hepili ever after. Prisluškujući razgovor, shvatila
sam da nikad nisu bili ni u kakvoj šemi.
Negde kod buvljaka on udahnu toliko duboko da su mi šiške odskočile sa čela:
-„ A sećate li se, gospođo Ljubinka, tog prijema kod Tatjane, gde smo se poslednji
put videli? Ja se tako živo sećam. Nosili ste plavu haljinu i pojas od plavog
velura sa nekim sitnim belim tačkicama. Imali ste belu tašnicu i bele sandale.
Ruž je bio boje ciklame, ako se ne varam. I konjski rep ste imali, sa nekom
ciklama ukrasnom šnalicom....“
Leptejebo, kakvi detalji u sećanju posle 39 godina stvarnog života! Malo me
u’vati jeza al nisam smela ni da dišem. Činilo mi se da sad treba da se desi
nešto važno; ko sam ja da se pomerim pa da prekinem čaroliju!
-„ A vi ste stajali sa Tatjaninim ocem. Imali ste bež odelo i pili ste
konjak...“
-„ Hteo sam da vam priđem i da vas pozovem u pozorište ili u šetnju...Snebivao
sam se da vas ne uplašim...“
-„...Volela bih da ste me pozvali...“
-„...a onda vam je prišao jedan lep, krupan momak u braon sakou i vi ste mu se
nasmejali. Uhvatili ste ga pod ruku. Jedna gospođa vam je čestitala, tako mi se
učinilo jer ste se oboje rukovali s njom...“
Vladimir je već šaputao, morala sam da napregnem sve slušne mišiće da bih
zadovoljila radoznalost. Ljubinka ga je gledala izbezumljeno, bez daha, bez
reči.
Svo troje smo napeto ćutali i čekali.
-„Ali, Vladimire...Pa to je bio moj brat! Moj rođeni brat, Ljubomir. Mislila
sam da znate...“
Steglo mi se grlo kao da sam progutala trinaest knedli. Jebem ti i autobus, i
radoznalost, i prisluškivanje! I sedišta jedna naspram drugih da ti jebem!
Gotovo, sad ću zaplakati!
On se seća njene haljine i šminke, do detalja, s takvom jasnoćom i
oduševljenjem! Njene haljine i šminke od pre 39 godina! Jbt, je l vi to
kapirate? I ona njegovog bež odela, šta je pio, s kim je stajao... Onda dođe
brat, ni kriv ni dužan, i pokvari možda najlepšu ljubavnu priču.
Živote, koja ti je fora da se tako igraš s ljudima? Univerzume, šta se time
tačno dobija? Ko je kriv: Mars u osmoj kući, vanzemaljci, slučajnost?
Sišli su zajedno, negde kod Medicine rada. Videla sam ga kako uzima njenu
laganu kesu i kako zajedno odlaze trotoarom, prema soliterima, možda u onu
nikad nedoživljenu šetnju. Izvadila sam ogledalce da vidim koliko mi se
razmazala prokleta maskara jer nisam uspela da zaustavim 3-4 suze. Za to vreme,
otišli su iz mog vidokruga. Ako ima pravde, u pozorište, kao stari glumci u
novoj predstavi sa hepi-endom.
C/P
I taaaako ... :-$
*OK*
*OK* *THUMBS UP* *YES*