LESKOVAČKA MUĆKALICA (ZA SVAKOG PONEŠTO)
56, Novi Sad, Serbia

NEKAKO S PROLJEĆA

"Nekako s proljeća" bila je omiljena pesma mog bivšeg muža. Ne naša. Mi nismo imali svoju pesmu. Deset godina nisam mogla da je slušam. Gasila sam radio kad bi je zavrteli.

Tek sada me više ne boli.

Klin se klinom izbija, što kaže naš narod.

I eto, ovog proleća, zaljubih se u njegov glas.

Čim sam ga čula, njegova smirenost kao da mi je melemom namazala napaćenu dušu. Padala je kiša tog dana, bila sam sama i tužna. Njegov mi je glas pomogao da lakše preguram taj ružni dan, kad nisam mogla da šetam i upijam sunce koje toliko volim. Slušala sam šta je pričao, a njegove reči bile su kao tiha, lagana, opuštajuća muzika...

Poželela sam da ga vidim.

Kad sam ga ugledala, pogledala sam ga u iskrene crne oči i upitao me kuda ćemo. Uzeo je jaknu koju sam nosila, kao da se to samo po sebi razume. Odvela sam ga u park i pričala mu o jezeru koga više nema. On je meni pričao o stvarima koje postoje. Pričao je polako, a ja sam mu svaki čas upadala u reč. Ali upijala sam sve što je rekao.

Gledali smo u drveće, ja sam njemu pričala o lešnicima, a on je meni pokazao višnju.

Obožavam višnje. I eto, slučajno, i on u svom dvorištu, negde tamo daleko, na drugom kraju Veselog Sajamgrada, našeg grada, grada heroja, tamo gde nikad nisam bila, ima istu višnju španku kakve smo mi imali u vikendici u Begeču koju sam toliko volela.

Bio je sunčan dan, pričali smo o svemu i svačemu: o gradu u kom smo se oboje rodili, roditeljima, deci, svojim pogledima na svet...

Šetali smo polako.

Nisam ga mnogo gledala.

Bio mi je dovoljan onaj prvi pogled.

Posle dva dana videla sam tu višnju. U cvatu.

Dočekala zoru s njim.

I sada, posle devet dana, on u mene unosi blaženi mir.

Nije bitno koliko će trajati.

Ovih devet dana postala sam kao Pinokio kome je njegov poljubac udahnuo život.

I eto, ovo je proleće drugačije od onih jedanaest prethodnih. Samotnih i čemernih.

I da se više nikad ne vidimo i ne čujemo, dao je povoljan vetar mojim životnim jedrima. Do nove luke mora života...

Jedanaest godina samoće.

Dete poraslo, ja osedela...

Sestra među anđelima, a ja u mislima s njim.

Gde god bio.

Ne poznajem ga.

Šta je devet dana?

"Vreme je relativno, moj Alberte!", rekao je Ajnštajnov tast svom šašavom, genijalnom zetu...

Za mene je ovih devet dana kao devet meseci.

Proleće je došlo, proleće moje sestre, mog sina, moje drage rođake i njenih sinova...

Donelo je novo, mlado lišće i cveće, boje, mirise, novi život, bele mace topola koje lete svud okolo kao topli sneg...

I eto, sasvim slučajno, maj je i njegov mesec.

Slučajno?

Mislim da slučajnosti ne postoje.

Šta god se desilo, ovo je...

NAŠE PROLEĆE!

NEKAKO S PROLJEĆA (2)

Varljiv je april u Veselom Sajamgradu... Malo toplo, malo hladno. Red kiše, red sunca...

Na kraju, bol i suze.

Za ocem koji umire.

Trajalo je petnaest dana.

Ja sam se zaljubila.

On nije.

Ja sam bila spremna da živimo zajedno.

Njemu je "trebalo vremena".

Pružio mi je mnogo za tih petnaest dana.

Probudio mi je osećanja, ljubio me, grlio, stezao jako, kao da ćemo zauvek biti zajedno... Vodio me na Frušku goru, u bioskop, kod rođake čijoj deci nosim stvari koje "omale" mom sinu... Rekao rođakinom sinu da ćemo možda živeti zajedno. Ispričao bratu u Australiji za mene. Rekao mi "ljubavi moja". Ali pritom me nije gledao u oči, a ako ne gledaš u oči onoga kome to kažeš, "puj pike ne važi", što kažu deca.

Nešto je falilo.

Neka "daska u glavi".

Jedna njemu, meni nekoliko...

Ja se svojima borim nekako, a njega "boli uvo" za tu jednu.

Molila sam ga da se danas vidimo.

Bio je neumoljiv.

Hladan kao špricer.

I sada mi samo ostaje da u svojim sećanjima nacrtam lep kovčežić sa njegovim imenom i stavim u njega sve uspomene na tih divnih petnaest dana.

I da onda precrtam njegovo ime u svojoj glavi, dok mi srce krvari.

I tako...

"Nekako s proljeća" će i dalje da boli...

Dokle?

Možda zauvek.

Ko zna?

Otac odlazi, sin ostaje...

Neka ide po redu.

Ljubav mi, izgleda, nije suđena.

Ostaje mi da napišem knjigu.

Samo iz boli se rađaju remek-dela.

Laku noć, Nesuđeni!

PESMA ZA DIJETALCI

„Krkenzi grapefrut za dobar jutar,

jes, aj krk!

Jedenzi jabučice sve do podne,

Jes, aj jed!

Veslamo po prazna supa everi dej,

Jes, veslamo!

Glocenzi beli lukac eni tajm,

Jes, aj gloc!

Ručenzi integriža pomalo,

Jes, aj ruč!

Šljokenzi trava čaj naiskap,

Jes, aj šljok!

Vučenzi uz stepenice everi najt,

Jes, aj vuč!

Mučenzi svoje telo kod joga Latice,

Jes, aj muč!

Skačenzi pilates kod Svitlane,

Jes, aj skač!

Pijenzi po malo Elikisiri Mladosti,

Jes, aj pij!

Jedeš malo, skidaš salo,

Meriš šta ti j' ostalo!

A uz to će me pomognu moji drugari

iz Ameriku, Englesku, Kanadu, Holandiju, Njemačku

Australiju i ove druge zemlje

Iz Jabuka and ostalo voće kompjuters!

I onda, na kraju,

Mici, pokaži svoje zmijsko telo!“

24 vaatamisi
 
Kommentaarid
biksi.po 02.09.2018

Svaki je dan ko mladost rana,
samo da duša nije sama.
Zato istinu ne bacaj sebi u oči,
jer istina ne postoji.
Ona iz nas samo sama,
ako u sebi se ima moći - sama romori.
Te sve dok postojiš,
nedaj da ti sumnje boje dane i noći,
jer svaki je dan ko mladost rana. *ROSE* *YES*

unans67 unans67 02.09.2018

Bravo, kolega! :)

zeljaana 02.09.2018

Lepo,tužno, iskreno...Treba biti jači od sudbine, a to mogu samo oni koji su sa velikim srcem! *HI* *ROSE*

aleksandra 07.09.2018

*THUMBS UP* *ROSE* *HI*

Päevikud
Päevikute uuendamine toimub iga 5 minuti tagant.