Tihaoluja blog

Tihaoluja
49, Apatin, Srbija

13.03.2018

Ne putuj, ne odlazi buduća zoro u srcu zvezda,
kao duša velika u nestvarnoj unutrašnjosti.
Ne prolazi kroz daljine na dug put sećanja
lepotom što okružuje ,
oko nje, skrivena i zamotana tuga što hodi samoćom-
plava vatra ne otuđena svetlost zarobljena strast,
pred tragom izgovora, jedinstveno i oprezno zamuti
različite korake,glasno čekanje pred život u ponoćnom nizu.

Ćutnjom zatire, vetrovima osmeha ljubi žeđ,
most između stvarnosti kroz lutanje nebom zatvoreno i skrito,
želje postanu prevelike, gladne, nedostižne kroz vreme,
polako protiču izmiču dubokim osećanjima osmehnutim licima,
dalekim proročanstvima završetkom tajnim plamenom bistrom suzom.


Neka me zaslepi svetlost
u mom ranjivom iskušenju
Ja sam svestan tog trenutka
u potpunosti se predajem
i napraviću greške da uče me
ono što je napisano na mom srcu
naučiću kome da praštam
dosegnuću iskušenje životnog uskrsnuća
prebrodiću sve muke na mome putu,kao da stoje.


Tamo gde ptice putuju vreme ne postoji
moć sve jača,a duša luta i putuje
nežno prolama kroz tuđe misli.
A vreme koje dolazi i prolazi
daleko u iščekivanju govori,
a toliko slabi u vrtlogu prolaza.
Toliko lutanja kroz piramidu vremena
u začaranim krugovima života i nadanja
Ljubav pobeđuje sve,strepnja i žal nestaje
Dani uspavanih sećanja i buđenje spomenara
život posle života iskustva........
umire polako bez dodira nežnosti,bez ljubavi.


01.03.2018

Kad zatvoriš knjigu ,pročitaš poslednje reči nekom namenjeno,u ponoćnom satu uz prolazne godine u obećanom susretu.
napiši jednu poslednju strofu ,poslednju reč skrvenu,tako da osećaji zatrepere i dopru samo do nje,do njenog toplog srca,
a škiljava svetlost ostavi tragove, bezglasan govor iz dubine duše
do njenog sna stvarnosti,i taj susret postane nestvarna priča na krilima snova,galop leptira
pri oticanju zadnjih minuta tvoje budnosti,kao zemlja što nestaje u sebi.
A smrtni grehovi će polako proticati gubiti svoju jakost,na dodir nežnosti,
uz šarene laži što teku samoćom,a put traje beskrajno i dugo neprolazno na pomen tuge.
Napiši pesmu plamenim rečima i tako neka kroz noć nepreglednu,nedodirljivu,
neosenčenim slepoćom, zanemareno…


04.04.2017

Nije to ništa nebesko što te zatvara i sumnja u tvoje prolaze,tvoje pogreške.Nego, učini nešto lepo da ne zaboraviš kako to izgleda,kako je sve išarano nasumično izabran život ,ali ima nešto što te proganja nešto nezaboravno srdačno neizvesno ,neko stvaranje pomisao što zataškava misteriju suzavanje u budućoj igri strpljenja velikoj romansi ,uske i prolazne nedokučivo neobjašnjene misterije tajne prilike.Sanjamo a ponekad i zaboravimo,jer je sve umotano pod jednom maskom sleva se u fenomene i nema kraja,traje kao večnost...........


12.03.2017

On zna da ljubav prolazi
u nedogled pogledi se susreću
ta mrska mala bića sabrano osećaju
prozori natkriti belim cvećem od safira
daleki odlazak neumoljivo jača
prolazno vreme tragom ga tišti

Rekom suza nad svojim pokrivačem
svilenkasto blješti u noćnim notama
nadaleko muzika tiho svira
iza zidina Venecije začu se zvuk mandolina
svojim tonom podižu uspavano more
talas za talasom kao krhka bića


Osećanja britki kao sablja
pogledi plavom bojom zacrtani
neumoljivo brišu crte sa ozarenog lica
kliču daleko su besane tihe neumoljive noći
a svog puta se ne odriču...
u crnilu objašnjenja na balu povoda


Zaploviše bele lađe samoće
harmonija putovanja tragova po tuđim mislima
njegovo telo kao moć u nastaloj tišini
milosti kao dobra sujeta odlazi ne…


15.11.2017

Zlo iz žedne zmije što sikće podiže glavu što sjenku nadomesti na pustom drumu na rosnoj livadi ,i senku skri.Suze što postanu crne ,snovi što tumaranju u lažnim noćima nad svojim gnezdom ispunjeno životom,nevericom neveselih vrtova, a dodiri prolazni, strani, svoju žudnju oplakuje u osećaju što nije voljeno.Teška žal što pade na njene ruke slabašne nemoćne da obrišu suze toliko voljene izgubljene u nekom blagom snu .Ne diraj tu ženu što kleči i moli, , u svom bolu, nad svojom snagom što je čini jakom kao na početku prolaznih sjena , lažni pusti snovi istinom što pobi i prohte njen…


13.04.2017

Sivilo potrošilo je vreme koje nadolazi
moje mladosti i ludih otkucaja besramnog srca
hiljadu se ruža zacrveni bojama srama
nebom okosnicom bez ožiljaka
mirisom i bojom krvi iscrtano
lepota njenog osmeha kad izbledi
stotine dodira nevidljivih
i nema tu nevinih nema nedodirljivih
a ljubav kao prolazna bajka dalekih mećava


Grešne misli nadiru, na slepo te vode i privode
u noćima kojim snivaš,izdašno govoriš nestaješ u samoći,
a tamna mrlja što krepi bez moći i snage duboko umire.
lJubav, kao čedna duša pije srcem se poigrava,
kao osećaji što šapuću i skrivaju tu lepotu srca.
i osmeh je bio dovoljan, a pogledi nisu se tražili ni gubili
nestajem u tišini, što se prolomi zajeca…


09.10.2017

Živim na sto načina a niti jedan moj,
na sto udaljenih koraka od života
toplih usamljenih dodira moje sujete,
zamračenih prolaznih stanica ,zbog načina,
zbog jačine udaraca rana što pokrivaju telo.

Nema te tišine koja mi može da zapoveda,
da kleknem ,i ako padam u ponor samoće
kao moja sjena što se gubi nestaje pokora kao mir.
Pamtim te ustalasane dane, što mirišu na poraz,
u svakom pogledu u nekom izazovu ponekad hladna,
bezosećajna ,kao sudbina,a ljubav ne ispunjava srce.

A ti ljudi što učiniše sebi u vremenu što je kratko,
od nemogućnosti i svojih poganih jezika što kratko zboriše,
da bi bili upamćeni po nečemu zlim,taj hladan znoj što ih probi od…


Zimski snovi mesečeva sjena u tihi zamor odlazi,
toliko tihih reči a tišina među oblacima tinja.
Dragoceno blago, plašt od belog vina i tvog prstena
toliko samoće radosti na tvojim usnama se smeši,
kao smeh od suze stvoren na svom putu poražen stoji.
uz ritam srca odjaha,u daleki mit u vekovima izdašan.

Među bregovima rastu ,beli grozdovi, plodovi nemara
srebrom izvezeni imenom potamljeno grešnicom tišine upisano.
Uz povetarac ostade ime tvoje raznese među daleke daljine
u noćima kojim snivaš.....izdašno govoriš i nestaješ u samoći.
U srcu, osta samo kamen koji polako potanja u zaborav
a tamna mrlja što krepi bez moći i snage duboko umire.

Taj sklad života smrti prodornim glasom uzvikuje...volim…


Gledam tu daljinu te ljude
ta nepoznata lica što nas prate
namrgođena, ma bestraga neka idu
Ne okrećem se ne privlačim tuđu pažnju
mislim gledam očima zatvornim,
kao slepac na putu
kao ptica u letu pogleda dalekog,
Te male ljude,
ta sitna bića gde prepreke nema,
gde je nebo sloboda,gde se mirno spava
to prostranstvo taj svet gde nikud ne ide.
Gledam i pamtim i prisećam
se mladosti koja prolazi,
a sad adio neću se više vratiti,
neću pamtit te ružne stvari,
a sad zbogom zemljo moja mila....san
će proći, i otići tamo daleko
toliko daleko da će biti zaboravljen.



Kad me jednom godine odnesu
neću više biti zarobljen u sebe,
potonuću među oblake i…


Blog
Blogovi se ažuriraju svaka 5 minuta