Ovaj blog je posvecen iskljucivo napustenim zivotinjama, ljudskoj sujeti ovde nema mesta, svako ko zeli da pomogne online ili u samom Azilu je dobrodosao.
Iz logora starog Azila, napusteni psi su docekali novi Azil, hranu svaki dan, cistu vodu, veterinara, ovih dana pristizu i njihovi drugari sa ulica Kotora i Tivta. Tu ce biti na sigurnom od udaraca, metaka, otrova, svakodnevnog maltretiranja, ali krajnji cilj jednog psa je da nadje coveka kome ce posvetiti svoj zivot, koga ce cuvati, sa kojim ce se igrati, i cilj ovog bloga je da Vam prikaze sticenike novog Azila, da im se pomogne da pronadju svoj dom
i svoju srodnu dusu.
Prijatelji se ne kupuju!
Kad sam bila stene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoc beskrajnim parima izvakanih cipela i nekoliko unistenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bila "zlocesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na ledja te ceskao moj trbuh. Moje razaranje kuce trajalo je nesto duze nego sto se ocekivalo, jer si ti bio strasno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjecam se noci kad smo se mazili u krevetu kad sam slusala sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da zivot ne moze biti savrseniji nego sto jest. Isli smo u dugacke setnje i trcali po parku, vozili se autom, isli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled stetan za pse", kako si ti to rekao), ljencarila beskrajno dugo na suncu, cekajuci kraj dana i trenutak kad ces doci kuci.
Polako, poceo si sve vise vremena posvecivati svome poslu i karijeri, a vise vremena si provodio trazeci svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo cekala, tjesila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razocarao, nikada nisam prigovarala tvojim losim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kuci ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja zena, nije bila ljubitelj pasa - ipak sam je srdacno primila u nas dom, pokusala joj pokazati da je volim i slusala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su dosle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoju radost. Bila sam ocarana njihovom rozom bojom, njihovim mirisom i zeljela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da cu ih povrijediti, tako da sam vecinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kucici za pse. Oh, kako sam ih zeljela voljeti, postala sam zatocenik ljubavi.
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Drzali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istrazivali moje usi i ljubili me u nos.
Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako redak - i bila bih dala svoj zivot da ih obranim, ako treba. Usuljala bih se u njihove krevete i slusala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iscekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvoristu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imas li psa, vadio bi moju sliku iz novcanika i pricao price o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon cega bi nastojao promijeniti temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trosio na mene.
Sada imas priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni cete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno drzanje kucnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbudjena kad smo krenuli autom, ali uzbudjenje je splasnulo kad smo dosli do azila za zivotinje. Zaudaralo je na pse i macke, na strah i beznadje. Ispunio si sve obrasce i rekao "Znam da cete joj pronaci krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su sanse za sredovjecnog psa, cak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o postovanju prema svemu sto je zivo. Potapsao si me po glavi za rastanak, izbjegavajuci mi pogledati u oci, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispostovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon sto si otisao, dvije ljubazne gospodje rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ces se preseliti, ali nisi ucinio nista da mi pronadjes drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao"? U azilu nam pruzaju onoliko njeznosti i paznje koliko im dopustaju njihove obveze.
Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam vec odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prosao pored mog kaveza, ja sam potrcala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ruzan san ili sam se nadala da ce neko doci, ntko komu je stalo, neko ko ce me spasiti. Kada sam shvatila da se ne mogu takmiciti sa zivahnoscu stenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svaciju paznju, povukla sam se u dno kaveza i cekala. Cula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i skakala sam duz hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuce tihe sobe.
Stavila me na sto, poceskala po usima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snazno tuklo u iscekivanju onoga sto ce doci, ali obuzeo me i osjecaj olaksanja. Zatoceniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, vise sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretezak je za nju, to sam znala jednako kao sto sam znala svaku tvoju promjenu raspolozenja. Njezno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe znala tjesiti prije nekoliko godina. Strucno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tecnost koja je prostrujala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine njene oci i prosaptala "Kako moze"? Mozda zato sto razumije moj pseci govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i zustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me niko nece ignorisati, zlostavljati ili napustiti i gdje necu biti prepustena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko razlicito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokusala sam joj objasniti da moje "Kako moze? nije bilo upuceno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe cu misliti i cekati te zauvijek. Zelim da ti i drugi u tvom zivotu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Poruka autora:
Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vasim ocima, kao sto ih je i meni izazvala dok sam je pisala, to je zbog toga jer ona sadrzava price miliona necijih ljubimaca koji svake godine umiru u americkim i kanadskim azilima za zivotinje.
MOLIM SVE ZAINTERESOVANE koji bi usvojili neko divno stvorenje, da me kontaktiraju.. Izborimo se za njihova prava, i pomognimo im, jer smo im potrebni, koliko i oni nama..
Evo jos nekih slika ostalih pasa.. A ima ih jos MNOGO..
P.S. "Prijatelji se ne kupuju"!
Molimo za stare tepihe, cebad, i sve ono sto je Vama nepotrebno.. Hvala
Ostale slike mozete videti u albumu..
Izborimo se za njihova prava!
22 pregleda
svaka čast za ovo ,stvarno sam ostao bez teksta
bilo bi dobro da ima više ovakvih osoba kao ti koje imaju srce i dušu i koje osećaju samilost prema bićima koja su napuštena i prepuštena na milost i nemilost ovog brutalnog svijeta u kome živimo
Hvala drug, za sada samo za tebe znam :)) Ima ljudi, ali ih je tesko naci, na zalost.. ili je njima tesko da pronadju sebe.. :) :*
av av pozzz